Autor: Anthony Doerr
Naslov: Svjetlo koje ne vidimo
(eng. All the Light We Cannot See)
Izdavač: Profil
Godina izdanja: 2014
536 str., meki uvez
Kupi knjigu

svjetlost-koju-ne-vidimo[1]

Svjetlo koje ne vidimo potresna je, ali i predivna priča o dvoje mladih ljudi koji prolaze kroz pakao Drugog svjetskog rata, a dirnut će svakog tko ju pročita. 

Ratovi su me oduvijek fascinirali, a kako je ova knjiga toliko hvaljena, morala sam ju pročitati. Ipak, nisam očekivala da će mi se toliko svidjeti. Možda sam ja nešto krivo shvatila, no očekivala sam ljubavnu priču. To se nije dogodilo. Svjetlo koje ne vidimo prati odrastanje jedne francuske djevojčice i jednog njemačkog dječaka čiji se putovi spletom okolnosti isprepletu, no to ne znači da dolazi do bilo kakvog oblika romanse. Bila sam malčice iznenađena, ali zapravo mi je drago što ljubav nije upletena u ovu priču jer bi bila potpuno bespotrebna i neprimjerena. Zapravo je osvježavajuće čitati o mladim ljudima koji se tijekom knjige NE zaljube.
Kao što sam već spomenula, pratimo dvoje likova koji odrastaju u potpuno drugačijim okolinama, imaju potpuno različite probleme i žele različite stvari, no na kraju se nađu u istoj situaciji, svijetu zahvaćenom ratom, a čitatelj shvaća da u takvom trenutku, koliko god različite osobe bile, svi žele isto – preživjeti.

Marie-Laure jedan je od najboljih likova o kojima sam imala prilike čitati. Činjenica da je slijepa čini ju još posebnijom. Pretpostavili bi da ju to što je slijepa čini slabom, no Marie-Laure jedna je od najhrabrijih i najjačih likova. Uspješno se nosila sa svim situacijama u kojima se našla i niti u jednom trenutku nije željela odustati. Bila je odlučna u namjeri da živi i živjela je.
Werner je jednako dobar glavni lik kao i Marie-Laure. Njegova ljubav prema tehnici bila mi je zaista zanimljiva i činila ga je posebnim. Nije imao najsretnije djetinjstvo, no ono što je uslijedilo nakon toga bilo je mnogo gore. Jako mi se sviđa kao osoba i bio mi je užitak čitati njegova poglavlja jednako kao što mi je bio užitak čitati ona Marie-Laure.
Svi ostali likovi također su mnogo pridonijeli cijeloj priči i učinili je stvarnom. Svatko od njih zasebna je ličnost i priča svakog od njih razrađena je u detalje. Anthony Doerr zbog toga dobiva moj naklon.

Iako je poprilično duga, ova knjiga zapravo se brzo čita jer su poglavlja većinom jako kratka (1-4 stranice), a stalne izmjene perspektive i vremena čine knjigu dinamičnijom i niti u jednom trenutku nije mi bila dosadna. Očito je koliko je rada moralo biti uloženo u ovu knjigu, koliko je autor morao istražiti prilike tijekom Drugog svjetskog rata kako bi mogao realistično dočarati sve situacije u kojima su se likovi našli. Divim se Anthonyju Doerru što je proveo deset godina stvarajući ovo remek-djelo i svakako zaslužuje sve nagrade koje je dobio. va knjiga napisana je savršeno. Kad netko kaže književnost, umjetnost, ova knjiga je ono na što ja pomislim. Vanity Fair kaže da “Jezik Anthonyja Doerra nadilazi granice smrtnika” i u potpunosti se slažem s tom rečenicom.

Ako još niste, svakako vam preporučam da ju pročitate. Nećete požaliti. Svjetlo koje ne vidimo predivno je napisana knjiga u kojoj svatko može pronaći nešto što će ga dirnuti. Sigurna sam da ova knjiga može osvojiti srce svakog čitatelja koji joj da priliku.

Advertisements